Napisao Čarli Čaplin.
“Nedelja”, 1932.
Blog uređuje dvoje radoznalih, starovremskih bibliotekara. Na njemu su zanimljivosti iz dnevne i periodične jugoslovenske štampe i pikanterije iz neobičnih knjiga, za koje možda prvi put čujete.
Ovo je nekomercijalan blog, namenjen isključivo zabavi i razonodi. Ako neko od novinara ili drugih autora ovih tekstova, fotografija ili karikatura (iz bliže i dalje prošlosti) ne želi da se njegovi radovi nađu na ovom blogu, molim vas – javite nam se na adresu iz kontakta i vaš tekst, slika ili karikatura biće odmah uklonjeni!
Uživajte u razgledanju “Tandare Mandare”! :-)
“Les Malices de Plick et Plock” je francuska ilustrovana edicija za decu s kraja XIX i početka XX veka koji pripoveda o avanturama i nezgodama dva patuljka. Za crtež i scenario zaslužan je francuski autor Marie-Louis-Georges Colomb, poznatiji po pseudonimom Christophe. Objavljivan je u nastavcima u ilustrovanom listu “Le Petit Français” od 1893. do 1904. godine.
Tandara i Mandara ne idu nikud jedan bez drugog i uvek su zajedno.
A šta znači biti zajedno?
Tek tako ponekad, zainteresujemo se za pojavna i skrivena značenja ove reči.
Zajedno mogu biti njih dvoje, jedne večeri, u parku, na klupici iza vrbe.
Zajedno je ako ih je i troje, pod uslovom da se zna ko će koga i da im je tako lepo.
Zajedno smo za nedeljnim ručkom, zajedno smo na utakmici, u pozorištu, u bioskopu, na pecanju, na kraju krajeva, zajedno smo u redu za benzin i pred poštanskim šalterom.
Kad bolje razmislimo nekad smo zajedno čak i kad smo sami.
Biti sa nekim zajedno znači biti prihvaćen na ovaj ili onaj način, kao predmet obožavanja ili kao dežurna budala.
U velikom svetu zajedno se štrajkuje, zajedno se ide na kampovanje i zajedno sa svima okolo popravlja krov komšiji preko koga je prešao tornado.
Ovde, kod nas, ovakvi primeri čistog hedonizma i humanosti nekako međutim nisu zaživeli pa smo se na ovim prostorima uglavnom zadovoljavali time što smo zajedno prešli Albaniju, što su nas zajedno vodili u Šumarice na streljanje ili što su nas sve zajedno opljačkali, tiho i perfidno, i to sve dok smo im mi, opet zajedno, za sve to vreme aplaudirali.
Najvažniji prizvuk ove reči ipak je onaj što bi se mogao nazvati sudbinskim.
Jer, baš onako kako smo na početku svi u istoj sobi porodilišta, jedni pored drugih, umotani u meke pelene, tako smo i na samom kraju, stešnjeni i sabijeni jedno uz drugo, prekriveni teškom ilovačom i suvim lišćem.
Ostajemo zajedno.